Godinama su nam govorili da dorucak ne treba preskakati. Onda smo poceli da ga preskacemo namerno. Sada nauka o cirkadijalnim ritmovima ponovo menja razgovor, samo sto je odgovor zanimljiviji od jos jednog pravila o tome kada smemo da jedemo.
Dorucak je verovatno jedini obrok koji je uspeo da postane moralna kategorija. Generacije su odrasle uz ideju da odgovorna odrasla osoba ne izlazi iz kuce bez necega u stomaku, a recenica da je dorucak „najvazniji obrok u danu" ponavljala se toliko dugo da je zvucala manje kao nutricionisticka tvrdnja, a vise kao nesto sto jednostavno znamo.
Onda se dogodio internet. Intermittent fasting je od preskakanja dorucka napravio disciplinu, jutarnja glad postala je nesto sto se moze pobediti, a prvi obrok se polako pomerio prema podnevu. Nekada je znak urednog zivota bio dorucak u osam; nekoliko godina kasnije jednako uredjan covek ponosno je objasnjavao da pre dvanaest ne unosi kalorije.
Obe ideje imaju nesto zajednicko: mnogo vise vole pravila nego sto ih voli ljudsko telo.
Naucna literatura o dorucku je dobar primer koliko ishrana postaje komplikovana cim izadjemo iz sveta slogana. Opservacione studije cesto nalaze da ljudi koji redovno preskacu dorucak imaju losije metabolicke ishode. Problem je sto ljudi koji doruckuju i oni koji ne doruckuju nisu dve laboratorijski identicne grupe koje se razlikuju samo po jednom sendvicu. Razlikuju se i po snu, poslu, fizickoj aktivnosti, ukupnoj ishrani, prihodima, pusenju i citavom nizu stvari koje je tesko potpuno odvojiti.
Kada pogledamo randomizovana ispitivanja, prica postaje manje dramaticna. Meta-analize nisu pokazale da samo uvodjenje dorucka ima neku posebnu moc nad telesnom tezinom; neke su cak zabelezile mali kratkorocni pad tezine kod ljudi koji su ga preskakali. Istovremeno, u pojedinim analizama preskakanje je bilo povezano sa porastom LDL holesterola. Ukratko: ni „dorucak obavezno", ni „preskocite dorucak i resili ste metabolizam" nisu narocito dobre interpretacije dokaza.
A onda je u razgovor usao sat. Ne onaj na telefonu, nego bioloski. Gotovo svaka celija naseg tela ucestvuje u sistemu dnevnih ritmova koji pomazu organizmu da predvidi smenu svetla i tame, sna i budnosti, aktivnosti i odmora. Svetlost je najvazniji signal za centralni cirkadijalni sat, ali i vreme kada jedemo moze da komunicira sa perifernim ritmovima u organima koji ucestvuju u metabolizmu.
Tu dorucak ponovo postaje zanimljiv. Ne zato sto se ispostavilo da su nase bake posedovale tajno znanje o metabolizmu, vec zato sto naucnici sve vise ispituju da li je za zdravlje vazno ne samo sta i koliko jedemo nego i kada to radimo. To, medjutim, jos ne znaci da postoji savrsen sat za dorucak.
Covek koji ustaje u sest, trenira pre posla i do devet je ozbiljno gladan nije isti covek kao neko ko radi do kasno, budi se u deset i u prvih sat vremena ne zeli ni da vidi hranu. Pokusaj da obojicu uguramo u isti vremenski prozor deluje uredno na infografici, ali mnogo manje uredno u stvarnom zivotu.
Glad je, uostalom, informacija. Ne moramo svaki njen signal poslusati istog trenutka, ali nema mnogo smisla ni tretirati je kao karakternu slabost koju treba savladati. Ako se budite gladni, doruckujte. Ako niste gladni cim otvorite oci, nema potrebe da jedete na silu samo zato sto sat pokazuje osam.
Mnogo zanimljivije pitanje jeste sta se dogadja kada prvi obrok konacno stigne. Kroasan i kafa jesu dorucak u kalendarskom smislu. U fizioloskom smislu, kao i svaki drugi obrok, njihov efekat zavisi od sastava, kolicine i ostatka dana. Dorucak sa nekim izvorom proteina, vlaknima, mastima i ugljenim hidratima verovatno ce se ponasati drugacije od necega sto smo pojeli usput izmedju vrata stana i prvog sastanka.
Mozda smo zato pogresili kada smo dorucak toliko dugo posmatrali kao pitanje discipline. Njegova zanimljivija uloga nije da dokaze da zivimo pravilno, nego da napravi dobar pocetak onog dela dana koji dolazi posle njega.
U Beogradu je dodatno zabavno govoriti o preciznom vremenu dorucka. Vikendom prvi espresso moze stici u deset, jaja u podne, a neko za susednim stolom u isto vreme vec razmislja o rucku. Granica izmedju dorucka i rucka odavno je postala dovoljno porozna da smo morali da izmislimo brunch, englesku rec za vrlo jednostavno priznanje da ljudi ne zele uvek da jedu prema rasporedu.
U VERA smo otisli jos malo dalje i dorucak ostavili ceo dan. To nije nutricionisticka teorija. Nekada covek jednostavno zeli jaja u cetiri popodne, a tesko je pronaci ozbiljan argument zasto bi mu kalendar to zabranio.
Mozda je upravo tu najrazumniji zakljucak citave debate. Vreme kada jedemo verovatno jeste deo metabolicke slike i nauka o cirkadijalnim ritmovima vredi paznje. Ali izmedju toga i pretvaranja 8:37 u „optimalno vreme za dorucak" postoji ogroman prostor koji internet vrlo rado preskoci.
Dorucak se, dakle, vratio. Samo ovog puta ne mora da bude najvazniji obrok u danu. Dovoljno je da bude dobar.