Nekada smo jeli jaja. Danas unosimo protein. Razlika možda zvuči beznačajno, ali lepo objašnjava šta se dogodilo sa savremenom ishranom.
Protein trenutno ima fantastičan PR. Nalazi se u jogurtu, pudingu, pahuljicama, čokoladicama, hlebu, sladoledu i proizvodima za koje do juče nismo ni znali da imaju ambiciju da budu proteinski. Broj grama štampa se preko ambalaže slovima koja bi nekada bila rezervisana za cenu automobila, a na društvenim mrežama doručak gotovo da nije doručak ako njegov autor nije uspeo da nam saopšti koliko proteina sadrži.
Za razliku od mnogih wellness moda, ovde u osnovi postoji sasvim dobra ideja. Protein nam je potreban: obezbeđuje aminokiseline koje telo koristi za izgradnju i održavanje tkiva i učestvuje u čitavom nizu fizioloških procesa. Posebno je važan kada govorimo o čuvanju i izgradnji mišićne mase, a istraživanja pokazuju i da obroci sa više proteina mogu kratkoročno da povećaju osećaj sitosti.
Kao što se često dešava, wellness je od rečenice „protein je važan" prilično brzo stigao do „više proteina je bolje". To, međutim, nisu iste rečenice. Potrebe zavise od telesne mase, godina, aktivnosti, ukupnog energetskog unosa i drugih okolnosti, pa broj koji ima smisla za osobu koja ozbiljno trenira ne mora imati mnogo veze sa životom nekoga ko samo želi normalan doručak.
Čovek može provesti iznenađujuće veliki deo dana računajući grame nečega što su generacije pre njega uspevale da pojedu bez aplikacije. Jaja sadrže protein. Jogurt, riba, meso i sir takođe. Pasulj, sočivo, leblebije i soja nisu dobili memorandum da su deo fitness kulture, ali posao obavljaju već veoma dugo. Orašasti plodovi, semenke i žitarice dodatno doprinose ukupnom unosu.
Hrana je, srećom, komplikovanija od svog najpopularnijeg makronutrijenta. Losos nije samo paket proteina; sočivo uz protein donosi vlakna; jogurt je drugačija namirnica od proteinskog praha čak i kada na kraju matematički dobijemo sličan broj grama. Kada hranu svedemo na makroe, dobijemo veoma preglednu tabelu i pomalo izgubimo ručak.
Tu marketing postaje naročito zanimljiv. Veliki natpis 20 g PROTEIN ima sposobnost da ostatak ambalaže učini gotovo nevidljivim. Keks sa dodatim proteinom i dalje je keks određenog sastava; puding ne postaje moralno superioran zato što ide u teretanu. To ne znači da su takvi proizvodi loši. Mogu biti praktični, ukusni i nekome veoma korisni, ali protein nije indulgencija koja poništava sve ostalo što se nalazi u proizvodu.
Isto važi i u suprotnom smeru. Hrana ne mora da nosi oznaku HIGH PROTEIN da bi bila dobar izvor proteina. Jedan od neobičnijih uspeha moderne prehrambene industrije jeste to što je uspela da nam proda kao novu ideju nešto što se već nalazi u jajetu.
Možda se zato isplati vratiti tanjiru. Omlet sa poricom i dobrim hlebom nije samo „proteinski obrok". To je omlet sa poricom i dobrim hlebom, u kojem protein igra važnu, ali ne i jedinu ulogu. Grčki jogurt sa voćem, granolom i orašastim plodovima nije strategija za optimizaciju sitosti; može jednostavno biti vrlo pristojan doručak.
To ne znači da su brojevi besmisleni. Za sportiste, starije osobe, ljude u kalorijskom deficitu ili one sa specifičnim nutritivnim ciljevima količina i raspodela proteina mogu biti veoma relevantni. Postoji ozbiljna literatura o tome, baš kao što postoje situacije u kojima suplementacija proteinskim prahom predstavlja jednostavan i praktičan način da se potrebe pokriju.
Problem počinje tek kada specifičnu potrebu pretvorimo u univerzalni lifestyle. Wellness industrija je posebno dobra u tome: uzme nešto što je korisno u određenom kontekstu, ukloni kontekst i od toga napravi karakter. Tako više ne jedemo ručak nego „pogađamo protein", ne pijemo jogurt nego biramo onaj sa najvećim brojem na etiketi, a obična užina dobija performanse.
Za većinu ljudi postoji mnogo manje dramatičan početak. Pogledati glavne obroke i pitati se postoji li u njima neki smislen izvor proteina. Ako postoji, a ostatak ishrane je raznovrstan i ukupna količina hrane odgovara našim potrebama, već smo dosta uradili bez kalkulatora.
U VERA nam je ta ideja bliža od pravljenja menija koji izgleda kao tabela makronutrijenata. Jaja, grčki jogurt, riba, mahunarke, semenke ili drugi izvori proteina imaju smisla zato što su deo dobrog jela, ne zato što želimo da preko tanjira napišemo broj. Hrana mora prvo da bude ukusna i da funkcioniše kao obrok; njena nutritivna vrednost ne postaje manje važna zato što o njoj ne vičemo.
Možda je najveća ironija proteinske revolucije upravo u tome što nas je ogromna industrija vratila vrlo starom savetu. Jedite dovoljno raznovrsne hrane, neka u glavnim obrocima postoji dobar izvor proteina i prilagodite količinu svojim stvarnim potrebama. To je manje uzbudljivo od nove proteinske čokoladice, ali verovatno će duže ostati tačno.
Protein je važan. Samo ne mora zbog toga da postane ličnost.
Probajte u VERA — specialty kafeterija i wellness bistro, Nikole Spasića 4, Stari Grad, Beograd.
Comfort food u VERA →