Nekada smo jeli jaja. Danas unosimo protein. Razlika mozda zvuci beznacajno, ali lepo objasnjava sta se dogodilo sa savremenom ishranom.
Protein trenutno ima fantasticen PR. Nalazi se u jogurtu, pudingu, pahuljicama, cokoladicama, hlebu, sladoledu i proizvodima za koje do juce nismo ni znali da imaju ambiciju da budu proteinski. Broj grama stampa se preko ambalaze slovima koja bi nekada bila rezervisana za cenu automobila, a na drustvenim mrezama dorucak gotovo da nije dorucak ako njegov autor nije uspeo da nam saopsti koliko proteina sadrzi.
Za razliku od mnogih wellness moda, ovde u osnovi postoji sasvim dobra ideja. Protein nam je potreban: obezbeduje aminokiseline koje telo koristi za izgradnju i odrzavanje tkiva i ucestvuje u citavom nizu fizioloskih procesa. Posebno je vazan kada govorimo o cuvanju i izgradnji misicne mase, a istrazivanja pokazuju i da obroci sa vise proteina mogu kratkorocno da povecaju osecaj sitosti.
Kao sto se cesto desava, wellness je od recenice „protein je vazan" prilicno brzo stigao do „vise proteina je bolje". To, medjutim, nisu iste recenice. Potrebe zavise od telesne mase, godina, aktivnosti, ukupnog energetskog unosa i drugih okolnosti, pa broj koji ima smisla za osobu koja ozbiljno trenira ne mora imati mnogo veze sa zivotom nekoga ko samo zeli normalan dorucak.
Covek moze provesti iznenadujuce veliki deo dana racunajuci grame necega sto su generacije pre njega uspevale da pojedu bez aplikacije. Jaja sadrze protein. Jogurt, riba, meso i sir takodje. Pasulj, socivo, leblebije i soja nisu dobili memorandum da su deo fitness kulture, ali posao obavljaju vec veoma dugo. Orasasti plodovi, semenke i zitarice dodatno doprinose ukupnom unosu.
Hrana je, srecom, komplikovanija od svog najpopularnijeg makronutrijenta. Losos nije samo paket proteina; socivo uz protein donosi vlakna; jogurt je drugacija namirnica od proteinskog praha cak i kada na kraju matematicki dobijemo slican broj grama. Kada hranu svedemo na makroe, dobijemo veoma preglednu tabelu i pomalo izgubimo rucak.
Tu marketing postaje narocito zanimljiv. Veliki natpis 20 g PROTEIN ima sposobnost da ostatak ambalaze ucini gotovo nevidljivim. Keks sa dodatim proteinom i dalje je keks odredjenog sastava; puding ne postaje moralno superioran zato sto ide u teretanu. To ne znaci da su takvi proizvodi losi. Mogu biti prakticni, ukusni i nekome veoma korisni, ali protein nije indulgencija koja ponistava sve ostalo sto se nalazi u proizvodu.
Isto vazi i u suprotnom smeru. Hrana ne mora da nosi oznaku HIGH PROTEIN da bi bila dobar izvor proteina. Jedan od neobicnijih uspeha moderne prehrambene industrije jeste to sto je uspela da nam proda kao novu ideju nesto sto se vec nalazi u jajetu.
Mozda se zato isplati vratiti tanjiru. Omlet sa porcem i dobrim hlebom nije samo „proteinski obrok". To je omlet sa porcem i dobrim hlebom, u kojem protein igra vaznu, ali ne i jedinu ulogu. Grcki jogurt sa vocem, granolom i orasastim plodovima nije strategija za optimizaciju sitosti; moze jednostavno biti vrlo pristojan dorucak.
To ne znaci da su brojevi besmisleni. Za sportiste, starije osobe, ljude u kalorijskom deficitu ili one sa specificnim nutritivnim ciljevima kolicina i raspodela proteina mogu biti veoma relevantni. Postoji ozbiljna literatura o tome, bas kao sto postoje situacije u kojima suplementacija proteinskim prahom predstavlja jednostavan i prakticen nacin da se potrebe pokriju.
Problem pocinje tek kada specificnu potrebu pretvorimo u univerzalni lifestyle. Wellness industrija je posebno dobra u tome: uzme nesto sto je korisno u odredjenom kontekstu, ukloni kontekst i od toga napravi karakter. Tako vise ne jedemo rucak nego „pogadjamo protein", ne pijemo jogurt nego biramo onaj sa najvecim brojem na etiketi, a obicna uzina dobija performanse.
Za vecinu ljudi postoji mnogo manje dramatican pocetak. Pogledati glavne obroke i pitati se postoji li u njima neki smislen izvor proteina. Ako postoji, a ostatak ishrane je raznovrstan i ukupna kolicina hrane odgovara nasim potrebama, vec smo dosta uradili bez kalkulatora.
U VERA nam je ta ideja bliza od pravljenja menija koji izgleda kao tabela makronutrijenata. Jaja, grcki jogurt, riba, mahunarke, semenke ili drugi izvori proteina imaju smisla zato sto su deo dobrog jela, ne zato sto zelimo da preko tanjira napisemo broj. Hrana mora prvo da bude ukusna i da funkcionise kao obrok; njena nutritivna vrednost ne postaje manje vazna zato sto o njoj ne vicemo.
Mozda je najveca ironija proteinske revolucije upravo u tome sto nas je ogromna industrija vratila vrlo starom savetu. Jedite dovoljno raznovrsne hrane, neka u glavnim obrocima postoji dobar izvor proteina i prilagodite kolicinu svojim stvarnim potrebama. To je manje uzbudljivo od nove proteinske cokoladice, ali verovatno ce duze ostati tacno.
Protein je vazan. Samo ne mora zbog toga da postane licnost.