Postoji verzija nas samih koja u ponedeljak ujutru kupuje povrće, kuva unapred i sasvim iskreno veruje da će ove nedelje jesti normalno. A postoji i ista osoba u četvrtak u devet uveče, posle dana koji je trajao tri sata duže nego što je trebalo, dok stoji ispred frižidera i pregovara sa komadom kolača.
Wellness kultura dugo je volela da hranu predstavlja kao test karaktera. Ako biramo salatu, disciplinovani smo. Ako želimo nešto slatko, popustili smo. Ta logika je jednostavna, pregledna i veoma korisna industriji koja zatim može da nam proda još jednu metodu za kontrolu apetita.
Ljudsko ponašanje je manje uredno.
Stres zaista može da promeni način na koji jedemo, ali ne postoji jedna univerzalna reakcija. Velika meta-analiza koja je obuhvatila 54 studije i gotovo 120.000 odraslih našla je malu, ali merljivu vezu između stresa i povećanog ukupnog unosa hrane. Stres je u proseku bio povezan i sa nešto većim unosom hrane koju su autori klasifikovali kao manje zdravu, kao i sa manjim unosom zdravije hrane. Istovremeno, razlike među ljudima bile su velike.
Drugim rečima, stres ne pretvara svakoga u osobu koja traži čokoladu. Nekome apetit nestane. Neko jede više. Neko ne menja količinu, ali menja izbor. Noviji sistematski pregledi eksperimentalnih studija upravo zato opisuju više različitih obrazaca odgovora i naglašavaju ulogu emocionalnog jedenja, hroničnog stresa, individualne reaktivnosti i konteksta.
To je manje zadovoljavajuće od formule kortizol vas tera na šećer, ali je mnogo bliže stvarnom životu.
Kortizol jeste deo stresnog odgovora, ali čovek nije cev u kojoj jedan hormon na vrhu automatski izbacuje krofnu na dnu. Na izbor hrane utiču glad, navike, dostupnost, prethodna restrikcija, san, raspoloženje, nagrada koju očekujemo od hrane i jednostavna činjenica da određene ukuse povezujemo sa prijatnošću. Ako smo ceo dan pod pritiskom, nije neobično da uveče ne maštamo o kuvanom brokoliju.
Hrana bogata šećerom i mastima može biti veoma prijatna, energetski gusta i povezana sa iskustvom nagrade. To nije kvar u karakteru. Naš mozak je razvijen u svetu u kojem cheesecake nije čekao na svakom ćošku, dostupan jednim dodirom telefona. Savremeno okruženje je jednostavno izuzetno dobro u tome da hranu koju prirodno smatramo privlačnom učini stalno dostupnom.
Tu se stres susreće sa još jednim modernim fenomenom: restrikcijom.
Ako smo tokom dana jeli premalo jer nismo stigli, preskočili ručak, pokušavali da budemo dobri ili čuvali kalorije za kasnije, večernja želja za hranom ne mora biti nikakva emocionalna misterija. Možda smo jednostavno gladni. Sistematski pregled studija koje prate craving u svakodnevnom životu nalazi prilično konzistentnu vezu između trenutne gladi i želje za hranom, dok je veza sa stresom i negativnim raspoloženjem mnogo promenljivija.
To je važna razlika. Ponekad nam se posle lošeg dana jede slatko zato što je dan bio loš. Ponekad zato što smo ručali kafu.
Problem nastaje kada na to odgovorimo kaznom. Pojedemo desert, proglasimo dan izgubljenim, sutra dodatno ograničimo hranu, uveče ponovo budemo gladni i zatim čitav ciklus tumačimo kao dokaz da nemamo disciplinu. U stvarnosti smo možda napravili sistem u kojem telo samo vrlo uporno traži energiju.
To ne znači da svaki craving treba automatski slediti niti da emocionalno jedenje nikada ne može postati problem. Ako hrana postane glavni ili jedini način regulisanja emocija i to nam pravi patnju, razgovor je ozbiljniji od jednog kolača. Ali svakodnevna želja za nečim slatkim posle napornog dana nije sama po sebi dijagnoza.
Možda je korisnije postaviti nekoliko dosadnih pitanja pre nego što potražimo novi hack. Jesmo li danas stvarno jeli? Jesmo li spavali dovoljno? Da li smo gladni ili samo želimo trenutak prijatnosti? I ako želimo trenutak prijatnosti, zašto je to automatski problem?
Desert ima čudan status u savremenoj ishrani. Volimo ga dovoljno da ga pravimo vekovima, ali smo poslednjih decenija razvili čitav rečnik kojim se izvinjavamo što ga jedemo: cheat meal, guilty pleasure, zaslužili smo ga, potrošićemo ga sutra. Kao da tiramisu mora da prođe etičku komisiju pre nego što stigne na sto.
U VERA nas više zanima ideja da desert može da bude jednostavno desert. Kod nas deo slatkiša pravimo bez dodatog rafinisanog šećera i razmišljamo o sastojcima, ali to ne znači da pokušavamo da ukinemo zadovoljstvo iz jednačine. Ako jedemo kolač, trebalo bi da ima ukus kao nešto što smo želeli da pojedemo, a ne kao kazna za to što smo želeli kolač.
Isto važi za loš dan. Nije potrebno svaki put rešavati stres hranom, ali nije potrebno ni pretvarati svaku želju za slatkim u psihološki neuspeh. Nekada je korisnije promeniti ono što se dogodilo pre devet uveče: pojesti pravi ručak, spavati, napraviti pauzu, ne provesti osam sati na kafi i adrenalinu.
A nekada je dan jednostavno bio užasan i komad dobrog kolača je lep kraj.
Neće rešiti problem zbog kog je dan bio loš. Ali ni salata ne bi.
Probajte u VERA — specialty kafeterija i wellness bistro, Nikole Spasića 4, Stari Grad, Beograd.
Comfort food u VERA →