Postoji verzija nas samih koja u ponedeljak ujutru kupuje povrce, kuva unapred i sasvim iskreno veruje da ce ove nedelje jesti normalno. A postoji i ista osoba u cetvrtak u devet uvece, posle dana koji je trajao tri sata duze nego sto je trebalo, dok stoji ispred frizidera i pregovara sa komadom kolaca.
Wellness kultura dugo je volela da hranu predstavlja kao test karaktera. Ako biramo salatu, disciplinovani smo. Ako zelimo nesto slatko, popustili smo. Ta logika je jednostavna, pregledna i veoma korisna industriji koja zatim moze da nam proda jos jednu metodu za kontrolu apetita.
Ljudsko ponasanje je manje uredno.
Stres zaista moze da promeni nacin na koji jedemo, ali ne postoji jedna univerzalna reakcija. Velika meta-analiza koja je obuhvatila 54 studije i gotovo 120.000 odraslih nasla je malu, ali merljivu vezu izmedju stresa i povecanog ukupnog unosa hrane. Stres je u proseku bio povezan i sa nesto vecim unosom hrane koju su autori klasifikovali kao manje zdravu, kao i sa manjim unosom zdravije hrane. Istovremeno, razlike medju ljudima bile su velike.
Drugim recima, stres ne pretvara svakoga u osobu koja trazi cokoladu. Nekome apetit nestane. Neko jede vise. Neko ne menja kolicinu, ali menja izbor. Noviji sistematski pregledi eksperimentalnih studija upravo zato opisuju vise razlicitih obrazaca odgovora i naglasavaju ulogu emocionalnog jedenja, hronicnog stresa, individualne reaktivnosti i konteksta.
To je manje zadovoljavajuce od formule kortizol vas tera na secer, ali je mnogo blize stvarnom zivotu.
Kortizol jeste deo stresnog odgovora, ali covek nije cev u kojoj jedan hormon na vrhu automatski izbacuje krofnu na dnu. Na izbor hrane uticu glad, navike, dostupnost, prethodna restrikcija, san, raspolozenje, nagrada koju ocekujemo od hrane i jednostavna cinjenica da odredjene ukuse povezujemo sa prijatnoscu. Ako smo ceo dan pod pritiskom, nije neobicno da uvece ne mastamo o kuvanom brokoliju.
Hrana bogata secerom i mastima moze biti veoma prijatna, energetski gusta i povezana sa iskustvom nagrade. To nije kvar u karakteru. Nas mozak je razvijen u svetu u kojem cheesecake nije cekao na svakom cosku, dostupan jednim dodirom telefona. Savremeno okruzenje je jednostavno izuzetno dobro u tome da hranu koju prirodno smatramo privlacnom ucini stalno dostupnom.
Tu se stres susrece sa jos jednim modernim fenomenom: restrikcijom.
Ako smo tokom dana jeli premalo jer nismo stigli, preskocili rucak, pokusavali da budemo dobri ili cuvali kalorije za kasnije, vecernja zelja za hranom ne mora biti nikakva emocionalna misterija. Mozda smo jednostavno gladni. Sistematski pregled studija koje prate craving u svakodnevnom zivotu nalazi prilicno konzistentnu vezu izmedju trenutne gladi i zelje za hranom, dok je veza sa stresom i negativnim raspolozenjem mnogo promenljivija.
To je vazna razlika. Ponekad nam se posle loseg dana jede slatko zato sto je dan bio los. Ponekad zato sto smo rucali kafu.
Problem nastaje kada na to odgovorimo kaznom. Pojedemo desert, proglasimo dan izgubljenim, sutra dodatno ogranicimo hranu, uvece ponovo budemo gladni i zatim citav ciklus tumacimo kao dokaz da nemamo disciplinu. U stvarnosti smo mozda napravili sistem u kojem telo samo vrlo uporno trazi energiju.
To ne znaci da svaki craving treba automatski slediti niti da emocionalno jedenje nikada ne moze postati problem. Ako hrana postane glavni ili jedini nacin regulisanja emocija i to nam pravi patnju, razgovor je ozbiljniji od jednog kolaca. Ali svakodnevna zelja za necim slatkim posle napornog dana nije sama po sebi dijagnoza.
Mozda je korisnije postaviti nekoliko dosadnih pitanja pre nego sto potrazimo novi hack. Jesmo li danas stvarno jeli? Jesmo li spavali dovoljno? Da li smo gladni ili samo zelimo trenutak prijatnosti? I ako zelimo trenutak prijatnosti, zasto je to automatski problem?
Desert ima cudan status u savremenoj ishrani. Volimo ga dovoljno da ga pravimo vekovima, ali smo poslednjih decenija razvili citav recnik kojim se izvinjavamo sto ga jedemo: cheat meal, guilty pleasure, zasluzili smo ga, potrosicemo ga sutra. Kao da tiramisu mora da prodje eticku komisiju pre nego sto stigne na sto.
U VERA nas vise zanima ideja da desert moze da bude jednostavno desert. Kod nas deo slatkisa pravimo bez dodatog rafinisanog secera i razmisljamo o sastojcima, ali to ne znaci da pokusavamo da ukinemo zadovoljstvo iz jednacine. Ako jedemo kolac, trebalo bi da ima ukus kao nesto sto smo zeleli da pojedemo, a ne kao kazna za to sto smo zeleli kolac.
Isto vazi za los dan. Nije potrebno svaki put resavati stres hranom, ali nije potrebno ni pretvarati svaku zelju za slatkim u psiholoski neuspeh. Nekada je korisnije promeniti ono sto se dogodilo pre devet uvece: pojesti pravi rucak, spavati, napraviti pauzu, ne provesti osam sati na kafi i adrenalinu.
A nekada je dan jednostavno bio uzasan i komad dobrog kolaca je lep kraj.
Nece resiti problem zbog kog je dan bio los. Ali ni salata ne bi.